Tuesday, January 10, 2012

Ne znam jel do kornjaca ili morskih pasa ili boja u kombinaciji sa tanduay..

Nas billabong homestay - i glupi talijan koji stoji na nasem
mjestu za pogled u bezdan..
Vratile smo se iz raja.. I negdje je nestala inspiracija za pisanje.. Nakon 2 dana u Semporni odakle smo isli na dnevne izlete na puste otoke, ja roniti, asja snorklati (a i dok snorklas vidis kornjace), proveli jos 5 dana na otoku Mabulu, koji se sastoji od sela na vodi, nekoliko resorta i tirkizne boje.. i nicega, auta, struja ne cijeli dan, interneta.. jedno od onih mjesta gdje obucu ostavis u sobi 1.dan i uzmes ju ponovo kad ides natrag, jer nema smisla ne hodati bos.. Smjesteni bili u nekom backpackers homestay (homestay znaci da su ljudi koji su tamo zivjeli i prije malo preuredili stvar i dodali par soba, pa primaju goste), gdje imali pravu malu obitelj.. mamu, tatu, brata, seku.. Meni prvi put u zivotu doslo da stvarno osjetim kako bih mozda ipak bas mogla.. ostati na takvom mjestu jako dugo..
Scena za prije vecere..
I sad se takve izgubljene u vremenu i prostoru vratile u Kuala Lumpur, sutra navecer na avion natrag.. Pa mi je u ovom stanju pisati neke zgode i nezgode, a bilo ih je puno.. par fotki i par highlightsa:

- roniti sa kornjacama - OK, ali biti pola metra udaljen i gledati se oci u oci s kornjacom koja je velika kao ja.. pa stati malo iznad nje, rasiriti ruke i vidjeti da je zaista velika kao ja..

- roniti opcenito - Nemo (iz crtica finding Nemo) i ostale sarene ribe na svakom koraku

Brodom oko otoka...
...na kupanje
- dan kada roniti opcenito postane bezveze, jer roniti na Sipadanu (jedno od 9. svjetskih najljepsih ronilackih lokacija) je nesto sto IZBEZUMLJUJE... morskih pasa (ne bijelih, ali najveci je oko 2 metra bio dug).. ali morskih pasa toliko da ih nije vise zanimljivo gledati.. OGROMNE ribe, ogromne, svih boja i oblika.. lijepe, jako ruzne.. pa uroniti u ogromno jato povecih riba i vrisnuti pod vodom, jer ugledam u daljini neku grdosiju u tom jatu, pa ju vidim, pa ne vidim, pa vidim da su 3.. zaista, Sipadan je mjesto na koje bi otisla 3 puta sljedeci put i preskocila sve ostale ronilacke lokacije..iako kosta duplo vise nego ostale.. suludo, ne da se rijecima opisati, ali ako itko upise u youtube - sipadan diving - to je to!

- pa onda mimo ronjenja: tirkizno more, horizont na kojem nema nista, svako toliko neka voznjica brodom oko otoka, tek tako, radi suncanja na palubi i da bi se bacili okupati, jako jako jako dobra hrana, setnja selom bosih nogu gdje zive gologuza djeca i vicu hello!! ... a onda u vrijeme odmora, naprosto sjesti na kraj te terase i gledati kako more nema kraja uz svako toliko prolaz te iste gologuze djecice koja veslaju u hadmade drvenim brodicima - iliti samo izdubljenim drvima..

Sto ti cini Tanduay
- i naravno.. druzenje s obitelji, kad poslije vecere i odmora krene ekipa na plazu, pa do sitnih sati tulum, odnosno, posto je pivo skupo, a svi dive masteri vole piti, onda se pije TANDUAY.. neki lokalni rum pomijesan s kolom koji i nije tako los zapravo, a kad si na robinson crusoe otoku, treba da pijes rum.. pa onda rusu koji je s nama zasjaje oci i pridonese odmah sa 5 boca.. a ti tulumi iliti veselice nisu cak nitu u nekom beach baru, nego nekom kvazi sanku na plazi, sa razglasom i muzikom, polurasvjeta, mjesec i palme iznad, more pored.. nas  Otok.. mjesto na kraju svijeta.. i svi su na tulumu, teta s recepcije (mama), nasi voditelji ronjenja, gosti, pa ista ta ekipa jos iz drugih resorta.. a domaca ekipa stvarno ima dobar smisao za humor.. zadnju vecer Asja je postala Sluzbeni Snorkel Master

A onako usput, vrijeme i sve ostalo ima tamo neku cudnu dimenziju, ne bi covjek rekao sto se sve dogodi u 2 dana... price za uz pivu.. Ovo je zadnji blog, a mi odosmo na veceru razgovarati o Indoneziji i Filipinima koji su definitivni sljedeci MUST GO!

Jos jedna svakodnevna Mabul scena..

Seoska djeca






Na ovo smo se vec navikle...




Tuesday, January 3, 2012

Najbolje bez naslova

Opet proslo par dana ko cijela vjecnost.. Nasa  dakle avantura..
Vjerujem da ce kraj bloga pokazati besmisao uopce pisanja svega ovog izmedju, a i ovaj kompjuter je podosta kompliciran, pa samo u kratkim crtama...

Novu godinu provele smo u Sandakanu, tocnije 4 km izvan grada gdje su sva mjesta za izlazak.. Pa skoro zavrsile u blackjack karaoke baru, al ipak se odlucile za neki drugi klub (svi su vise manje isti), usle jedine ne azijatkinje, pa za sank i 1 pivu (za 45 kn), i cak ok atmosfera (s obzirom na pomisao na blackjacka), usle u klub tik pred ponoc, pa djuskale i krenulo odbrojavanje.. Na 20 sekundi do smo dobile veseli paketic u kojem naocale crvene, 2 vesele zvizdaljke i rucica koja proizvodi zvukove, pa puknule u zvizdaljku i usle u novu godinu. Da se razumijemo, bile smo u pravom nocnom klubu.. gdje dijele vesele paketica i prodaju zvake..

1.1. krenuli prema Kinabatangan river na cruise.. I napokon opet divljina.. Pa voznja po suncu, voznja po pljusku s kabanicama i nocna voznja na kraju svega.. u mrkli mrak, po rijeci usred prasume. Vidjeli orangutana kako se ugnijezdio na drvetu. Majmuna ko u prici.. Na nocnoj voznji neke dosad nikad vidjene sarene ptice koje samo stoje dok im camac prilazi na metar. Mislim, kako je mrak, asja i ja smo od tih granja vidjeli i krokodile, zmije, nilske konje, ja cak i tapira.. Ali vodic ih nije obasjao pa nikad necemo saznati jesu li zaista bili tamo.
Jedna stvar obiljezila je nase putovanje jako.. Kisa.. koje je na pojedinim mjestima bilo puno.. Ali kisa koja je bila toliko ozivljavajuca, zaista, ovo nije sarkazam, sjediti u barci pod kabanicom i voziti se mocnom smedjom rijekom okruzenom prasinom i divljinom je nesto sto te toliko stopi s prirodom da je nevjerojatno. Cak i dan nakon toga, kad se putovale cijeli dan, stajati uz autocestu cekajuci bus, pod kabanicom, mokrih nogu, dok ti vozac koji te doveo taksijem do tamo pokusava zastititi velike ruksake kisobranom i nekom krpom, pa cuci nad njima i obgrlio ih skoro, je isto caroban dozivljaj.. Naravno, bez sunca nema srece, zato cemo i zavrsiti putovanje na mjestu vjecnog sunca, ali te kisne avanture  bile su strasno bogate.

A malezijci su divni ljudi, smijesni poneki, ali jako srdacni i zabavni, pa ne frustrira niti kad takav pokisao s jednim minibusom dodjes do mjesta gdje treba presjest na drugi, sjednes u drugi, a vozac kaze da krece kad skupi 11 putnika (a nas 5 zasad).. A jako vole, pogotovo mladji, pozdraviti na cesti - svaki kaze HELLO, a onda nastavi svojim putem hihocuci se.. Strasno im je to spica, pogotovo mladim deckima, od kojih uvijek pozdravi najveca faca - vodja ekipe, pa svi umru od smjeha, kako je on nas pozdravio. I cure to rade, manje, ali dovoljno cesto..

Uglavnom mi dosle prema kraju, napustile djunglu i kisovite predjele teska srca, a danas ta tezina negdje nestala i od danas pa do kraja mi smo ovdje...