Tuesday, January 3, 2012

Najbolje bez naslova

Opet proslo par dana ko cijela vjecnost.. Nasa  dakle avantura..
Vjerujem da ce kraj bloga pokazati besmisao uopce pisanja svega ovog izmedju, a i ovaj kompjuter je podosta kompliciran, pa samo u kratkim crtama...

Novu godinu provele smo u Sandakanu, tocnije 4 km izvan grada gdje su sva mjesta za izlazak.. Pa skoro zavrsile u blackjack karaoke baru, al ipak se odlucile za neki drugi klub (svi su vise manje isti), usle jedine ne azijatkinje, pa za sank i 1 pivu (za 45 kn), i cak ok atmosfera (s obzirom na pomisao na blackjacka), usle u klub tik pred ponoc, pa djuskale i krenulo odbrojavanje.. Na 20 sekundi do smo dobile veseli paketic u kojem naocale crvene, 2 vesele zvizdaljke i rucica koja proizvodi zvukove, pa puknule u zvizdaljku i usle u novu godinu. Da se razumijemo, bile smo u pravom nocnom klubu.. gdje dijele vesele paketica i prodaju zvake..

1.1. krenuli prema Kinabatangan river na cruise.. I napokon opet divljina.. Pa voznja po suncu, voznja po pljusku s kabanicama i nocna voznja na kraju svega.. u mrkli mrak, po rijeci usred prasume. Vidjeli orangutana kako se ugnijezdio na drvetu. Majmuna ko u prici.. Na nocnoj voznji neke dosad nikad vidjene sarene ptice koje samo stoje dok im camac prilazi na metar. Mislim, kako je mrak, asja i ja smo od tih granja vidjeli i krokodile, zmije, nilske konje, ja cak i tapira.. Ali vodic ih nije obasjao pa nikad necemo saznati jesu li zaista bili tamo.
Jedna stvar obiljezila je nase putovanje jako.. Kisa.. koje je na pojedinim mjestima bilo puno.. Ali kisa koja je bila toliko ozivljavajuca, zaista, ovo nije sarkazam, sjediti u barci pod kabanicom i voziti se mocnom smedjom rijekom okruzenom prasinom i divljinom je nesto sto te toliko stopi s prirodom da je nevjerojatno. Cak i dan nakon toga, kad se putovale cijeli dan, stajati uz autocestu cekajuci bus, pod kabanicom, mokrih nogu, dok ti vozac koji te doveo taksijem do tamo pokusava zastititi velike ruksake kisobranom i nekom krpom, pa cuci nad njima i obgrlio ih skoro, je isto caroban dozivljaj.. Naravno, bez sunca nema srece, zato cemo i zavrsiti putovanje na mjestu vjecnog sunca, ali te kisne avanture  bile su strasno bogate.

A malezijci su divni ljudi, smijesni poneki, ali jako srdacni i zabavni, pa ne frustrira niti kad takav pokisao s jednim minibusom dodjes do mjesta gdje treba presjest na drugi, sjednes u drugi, a vozac kaze da krece kad skupi 11 putnika (a nas 5 zasad).. A jako vole, pogotovo mladji, pozdraviti na cesti - svaki kaze HELLO, a onda nastavi svojim putem hihocuci se.. Strasno im je to spica, pogotovo mladim deckima, od kojih uvijek pozdravi najveca faca - vodja ekipe, pa svi umru od smjeha, kako je on nas pozdravio. I cure to rade, manje, ali dovoljno cesto..

Uglavnom mi dosle prema kraju, napustile djunglu i kisovite predjele teska srca, a danas ta tezina negdje nestala i od danas pa do kraja mi smo ovdje...














6 comments:

  1. majmuna ko u priči...a joj :))))

    ReplyDelete
  2. Konacno si se javila. Prekrasne slike. Sretna sam zbog vas. Puse.

    ReplyDelete
  3. sta je diivno! a ovdje ljubomorno:)

    ReplyDelete
  4. isuse, kako sam ljubomorna!!! kako ja MORAM tamo...:DDDD

    ReplyDelete
  5. ja sam gledam slike, neda mi se čitat

    ReplyDelete